Balta, Siniša - A mogla si da budeš (samo) ljetna šema

-Svi ste vi isti, znaš? Svi vi tako lijepo pričate do prve kiše, pa se onda vratite ženama, ljubavnicama, životima... zaboravite i mene, i more, sve. Dočeka vas vaš grad, vaši ljudi, obaveze. Sljedeće godine radite negdje drugdje, lažete nekoj drugoj, isto ovo pričate. Sreća, Jadran je prostran.

-Pa čekaj... nije tako! Ja nisam kao svi! Znaš da...

-Nisi! Ti malo ljepše lažeš, imaš bolju priču. Taj neki kao stav buntovnika, pametan si, ne bojiš se života. Nasmijavaš me. To plavetnilo u očima, ta ironija u glasu, sve je to kul, ali... JESEN. KRAJ. Realnost te povuče i otići ćeš kao i svaki. Samo je pitanje vremena. Još mjesec, možda dva... i nećeš se vratiti.

-Ali...

-Nemoj! Šuti! Nećemo o tome.

-Ali...

-Nećemo! Ne večeras. Zagrli me. U redu je. Samo šuti.

Bio je to, mislim, jedini put da sam stvarno ćutao. Šta god da sam rekao tada ne bi mi vjerovala, znam. Ni riječ. Razumijem. Često ni sam sebi ne vjerujem. Ne vjerujem na šta sam sve spreman, za šta sve sposoban, ali dobro, nekim čudom sam još uvijek živ i relativno normalan kada se sve uzme u obzir. Ne kalkulišem, znala si to. Sa mnom si uvijek znala na čemu si, a opet. Koliko toga sam samo imao da ti kažem, a opet da li bi vrijedilo. Ipak, bio je to, znam, jedini put da sam stvarno ćutao.

Mislim, mogla si da budeš ljetna šema. Kažem, mogla si da budeš SAMO ljetna šema. Samo to. Priča o jednoj sezoni, nešto prolazno, usputno, kratkotrajno. Da otplešeš jedno ljeto, onda me sažvaćeš i ispljuneš direktno u jesen, potom u zaborav. Meni bi, po odlasku, svaka na kopnu ličila na tebe, imala sličan hod ili parfem, a ja bih to muški loše negirao. Do zime, bio bih već sasvim u redu, znaš to. I bilo bi lakše, i bilo bi fer i (p)ostalo bi samo uspomena koje bih se tek ponekad sjećao. Onda kada na radiju u nekom nebitnom trenutku, u nekom sasvim sporednom kafiću zasvira Oliver, onda kada mi ne ide baš najbolje, kada realnost zakaže, kada obaveze utuše (i)li partner razočara. Onda bi me pitali „Heej, šta je s tobom? Gdje si to odlutao?“, a ja bih se opravdavao „ma ništa, ništa... samo sam se malo zamislio“. Ponavljam, mogla si da budeš samo ljetna šema. Mogli smo da se viđamo kao sav normalan svijet, danju da rentamo nekog Smarta i obiđemo svaku plažu na ostrvu. Mogli smo da šetamo od pristaništa do Havane, pa nazad. Da se gurkamo usput i glupiramo kao klinci. Mogli smo da nikog ne vidimo, a da nas vide svi. Mogli su da pričaju, a nas da ne dotiče. Mogla si da me učiš kako se pije vino („ti si barem romantik, moraš da znaš osnove“), da mi pokazuješ gdje si provela djetinjstvo i gdje je stara kuća tvog djeda. Da potom odemo u dubiozu ili filozofiju dok nas realnost ne vrati. Da pogledamo film na nekom raspalom, obavezno tuđem laptopu („ali, molim te, onaj koji oboje nismo gledali“), potom da zavisno kako nas ponese, životinjski ili romantično razmjenjujemo tečnosti, pa svako sebi ujutro ili čak prije, jer tako treba. Tako svi rade, zar ne?

A, vidiš, moglo je da bude tajno, zašto ne? Mogli smo danju da glumimo ljude koji se ne poznaju, da mi se samo nasmiješ u prolazu, da se iskradamo iz društva, da lažemo prijatelje kako, eto baš večeras ne možemo da pijemo i kako nam se spava, potom da se nalazimo na najzabačenijim mjestima, svoji i sami. Da brojimo zvijezde kod hotela „Adria“, jer se, zaboga, sa ostrva najjasnije vide. Da te grlim čvrsto, ljubim tinejdžerski. Da te ispratim do kuće nekim gornjim putem koji samo ti znaš, da se grlimo dugo na rastanku i ugovaramo sljedeći sastanak, konstantno na oprezu iz straha da nas neko s prozora ne vidi i onda će to znati svi, a mi ne želimo da to iko zna, jer tako magija nestaje, a mi ne želimo da nestane.

Pa čekaj, sve se ovo već desilo? Sve smo ovo... već... jednom.. ti i ja? I jedno i drugo ili (i)pak ni jedno ni drugo? Znam samo da... zbog Tebe govorim „otok“. Zbog Tebe sam ponekad „grez“. Zbog Tebe sanjam jug. Kažem, mogla si da budeš samo ljetna šema. A ti? Šta ti kažeš?

Kažem, sjećam se kada si prvi put stigao, ljeto dva nula jedan sedam, sedmi mjesec, nesigurni koraci kontinentalca, potpuno izgubljen, nad glavom pitanje „gdje sam to došao?“. Bio si mi smiješan, ali mogu ti reći da u to vrijeme na čitavom otoku nije bilo usamljenijeg para očiju ni praznijeg pogleda. Plavetnilo je došlo tek kasnije. Izudaran od života, vidljivo izranjavan, gotovo slomljen zašto si došao meni, a da me prije toga nikad nisi vidio, ni danas ne znam. Nije te bilo teško zavesti, lak plijen za iskusne lovkinje, prodao bi se za jedan zagrljaj, gram pažnje, pogled saosjećanja, a tek nešto više. Samo da sam htjela, ali eto, nekako nisam. Čekala sam da priđeš sam ako osjetiš potrebu. I prišao si. Meni. Znala sam da hoćeš. Smijala sam se tvom naglasku, nekim riječima za koje nikad nisam čula, imao si smisla za humor, ironiju, nerijetko sarkazam, sve nekako odmjereno, dozirano. Čitao si dobre knjige, lijepo pričao. Mogla sam te slušati satima. Iz svake riječi i pokreta čitala sam da od nečeg bježiš, da si došao po odgovore, da konstantno analiziraš, da se mučiš. Nisi znao gdje si, ali si bio siguran da si na pravom mjestu. To me fasciniralo. Upoznavala sam te postepeno, liječeći sve tvoje ožiljke i strahove, rastjerujući sav taj mrak koji si donio u koferu. Zvao si me Penelopom. „Ali, ja nikog ne čekam, niti sam se zaklela na vjernost“, branila sam se. Samo si se smijao, možda misleći „ni ne znaš da čekaš, sve ove godine“. Pričao si često o prolaznosti, o strahu da ćeš ostati nedorečen i neshvaćen. Govorio si: „Ne shvataš li da je svaki dan koji se ne vidimo zauvijek izgubljen dan? Svaki dan koji provedemo u svađi je nenadoknadiv, a ljeto prolazi. Nemamo vremena, koliko god mislila da ga imamo.“ Pričala sam ti o svim nepravdama, bila bijesna na svijet, a ti bi me branio od njega, imajući uvijek komentar i dokaz da sam ja u pravu. A kako si samo bio lud! Koliko samo odan! Svađao bi se sa svakim ko bi ostao ravnodušan na moju pojavu, psovao svakog ko bi rekao da u meni nema ništa, branio me i kada me niko ne napada. Slušao si me kao niko prije. Znali smo plesati bez muzike, smijati se do besvijesti, jednom sam čak i plakala, totalno strano za mene. Nekad smo samo šutili i savršeno bismo se razumjeli. Sjećam se i kad si me prvi put poljubio. Onako nenadano, na blef, na prepad, na vic. Rekla sam da si drzak, da to ne ide tako, da nisi ništa bolji od ostalih koji me godinama zavode. Kasnije sam se prepustila, iako si imao prečvrst zagrljaj na koji nikako nisam navikla. Rekao si: „Do mene je, znaš? Takvi smo mi kontinentalci, uletimo žestoko, bez kalkulacija, predamo se. Ne bih da te prepadnem, ali prestar sam za „ako i možda“, ili „sad i odmah“ ili ništa. Tako je sa mnom.“ Ne znam da li sam upozoravala tebe ili sebe kada sam govorila: „Dečko, nisi svjestan u šta se upuštaš, vezaćeš se, zarobiću te...“ Nije pomoglo. Govorila sam: „Ako nastavimo više nećeš moći da odeš odavde, nikad stvarno i nikad potpuno.“ Ništa nije pomoglo. Onda sam, na kraju, radila ono što najviše mrziš. Tjerala sam te od sebe. Govorila sam kako ćeš me zaboraviti čim isploviš, kako će beton tvog grada izbrisati more, kako će prva kiša da ispere svu sol, a s njom i ljeto. Da, baš sam tako govorila. I na to si imao odgovor. Kleo si se da neće, govorio da imamo net, da ćeš pisati svaki dan, one tvoje, one naše roman-poruke, da ćeš uvijek imati vremena za mene, da smo samo sedam, osam sati vožnje autom („eej, šta je to? Ništa.“), da ćeš mi doći i... Zadnje što mi je ostalo bilo je da te uvrijedim, povrijedim, da te izjednačim sa svim ostalima. Rekla sam: „Idi sad. Ne gledaj me. Čekaju te roditelji, familija, ekipa, čekaju te one kojima pripadaš, čekaju te poslovne prilike, rad u struci, život kakav zaslužuješ! Ja ću se već snaći. Idi! Previše sam ih ispratila. Nisi ni prvi ni zadnji. Idi...“

Hmh. Kažem, nemoj me nasmijavati. Znam ja dobro sve njih. Godinama gledam kako ih sve ispraćaš na trajekt, kako im mašeš, a oni eto obećavaju kako će se vratiti sljedeće ljeto, zaklinju se na vjernost samo tebi, krijući suze i glumeći da su najjači na svijetu. Ne plačeš, naravno. Davno si prestala jer ispraćaš otkako postojiš. Svi oni kad-tad odu, Ti si ona koja uvijek ostaje i tako svake godine. Ne, neće se vratiti, niko se neće vratiti, dobro znaš. Stoga, svaki put ispoštuješ ceremoniju do kraja i povlačiš se u sebe, navikla na rastanke. A oni, oni koji te olako napuštaju i ne vraćaju se neka te imaju, neka te nose kući, kao trofej, kao suvenir, kao magnet za frižider, kao bocu vina, litru maslinovog ulja, kreteni nedorasli! Jedino tako i mogu da Te imaju! Pa oni ne znaju ni geografiju tvog tijela, a tek nešto više, eej! Čim odu pričaju kako si prazna, kako se nudiš svima i kako te opet niko neće! Pričaju kako su Te imali, kako si ih molila da ostanu. Pa i ime ti krivo izgovaraju, eej! Govore „u VELA Luci“, zaboga! Vidjeli su Te samo preplanulu, nasmijanu, najljepšu! Vidjeli su te samo u srcu sezone, samo dio Tebe, onaj najsjajniji, Luko! Samo takvu su Te vidjeli, samo takvu su i mogli da Te vide, eej! Luko! A ja... ja sam te vidio cijelu! Ne zaboravi! Vidio sam Te van sezone! Ogoljenu. Bez šminke. Ispucalih usana, sa vjetrom u kostima. I sirovu, i surovu, Luko! Vidio sam Te u borbi sa izazovima života, sa problemima i nevoljama! Punu ožiljaka, modrica, duševnih rana! I nezaštićenu, i nesigurnu, i slabu. I zamišljenu, i destruktivnu i depresivnu! Vidio sam tvoju tamnu stranu, tvoje mrakove, najcrnje misli! Luko! I uplakanu, i zabrinutu, i izgubljenu! Vidio sam Te kada Ti se ništa ne da, kada ne možeš, kada ne umiješ! I ljutu, i bijesnu, i osvetoljubivu. Vidio sam Te razočaranu, uplašenu, usamljenu! Luko! Vidio sam Te u doba godine kada ne pripadaš svakome, već samo onima kojima je zaista stalo, onima koji Te ne napuštaju nikad. Poželio sam da i ja budem jedan od njih! I znaš šta?! Tada sam te već volio! Takvu kakva jesi, Luko! I onda sam sanjao kako sam se vratio na otok. Vidio sam kako živimo zajedno, izolovani od prošlosti, od svakodnevice, ma i ostatka svijeta! Daleko od diploma, karijera, lažnog uspjeha! Još dalje od pravila, očekivanja, svega onog što sredina nalaže! Realnost? Ma kakva realnost?! Ovo je naša realnost, ej! Pa hajde onda da je odživimo kako mi mislimo, kako osjećamo da treba, ej! I vidio sam Te, priznajem, kao majku neke naše djece, kao novo rođenje i jedan novi život. Kao ono „zauvijek“ u koje nikad ranije nisam vjerovao.

Kad pomislim... a moglo je biti... a mogla si da budeš... samo ljetna šema.

-Nepopravljiv si. Nemam riječi. Ti stvarno NIKAD, ali baš NIKAD ne odustaješ?

-Od Tebe, NE.

-To znači da se vraćaš?

-To znači da nikad nisam ni otišao.

Autor: Balta, Siniša

Fotografija: Balta, Siniša