Balta, Siniša - Treneruuu!

Nisam siguran da li me se sjeća, zato su i priče uvijek opšte. Ako me se i sjeća, ako pamti lik, teško da pamti kontekst. Ko bi nas sve zapamtio? Jer, bili smo djeca i  bilo nas je… o koliko nas je samo bilo.

-Dobro veče, izvolite...

-Gorivo. Broj 5. Kako je?

-Eeeej, dobro je. 20 markica, kako si ti?

-Ma borba…

-Uvijek „Borba”, kad će biti „Oslobođenje” neko, hah?

-Haha, biće… biće. Jednog dana...

Prosječnom nezainteresovanom kupcu može djelovati smoreno. Možda nekad i jeste. Svi smo. Djeluje kao da stvari obavlja mehanički, gotovo robotski. Dobro jutro/dan/veče. Još nešto? Imate našu karticu? Hvala. Doviđenja. Ima taj neki „pokerfejs“, odstupanja su rijetka. Ponekad se otme poneko „đe si komšo” ili „ooo poštovanje”, neki „small talk” kao ovaj sad i… to je, otprilike, to. Smjena. Sutra opet ispočetka. Godina, dvije, pet. Svejedno. Ko još broji?

Nisam siguran da li me se sjeća, zato su i priče uvijek opšte. Ako me se i sjeća, ako pamti lik, teško da pamti kontekst. Ko bi nas sve zapamtio? Jer, bili smo djeca i  bilo nas je… o koliko nas je samo bilo.

U flešu otvaram folder. Liniju povlačim 15 godina unazad. Godina je 2006., rano proljeće. Neravan teren tik uz cestu. Na ogradama reklame iz nekih drugih vremena. Miris prvog košenja. Ne vidi se najjasnije iz auta, ali nas 30 je sigurno na centru. Možda i više. Svaki od nas želi da upadne u 11 odabranih i to je jedina bitna stvar. Ako ne baš u prvu, a onda barem da se uguraš u onih 5 na klupi. Ako bolje pogledate sa ceste, u krugu vidite čovjeka u crveno-bijeloj trenerci, sa pištaljkom oko vrata. Kada biste prišli bliže, čuli biste da priča u zanosu. Da ne priča o fudbalu, pomislili biste da je riječ o nekom vojskovođi, oratoru ili pjesniku. Možda je bio i pomalo od svega, možda i danas jeste. Za nas je bio, za nas jeste. 

Klinci smo. Balavi. Nemam još ni 16. Ima mlađih, starijih tek nekoliko. Klinci smo, ali svi ćute. Slušamo čovjeka u trenerci, mi koji u tim godinama ni roditelje nismo slušali. Čovjek govori o Ajaksovoj školi fudbala, o koordinaciji. Kaže da golman kada dodaje prvom do sebe, svi ostali se kreću bez lopte, svako ima svoje mjesto i zna šta treba da radi. Tako ih, kaže, uče od malena. Tamo negdje u zemlji lala, daleko od naše kaljuže. Dodaje da se slična stvar radi kod nas u fudbalskoj školi Partizana. Bio je, kaže, vidio je. Potom preporučuje da u standardnih 20:45h pogledamo Arsenal protiv Juventusa. Prenose, provjerio je. Govori o Vengeru i Kapelu. Kaže, dvije totalno različite škole fudbala, kaže dvije filozofije života. Slušamo otvorenih usta. Blejimo u čovjeka. Ćutimo. Ne trepćemo. Upijamo svaku riječ. Tako i danas objašnjavam autoritet. Divimo se vanzemaljacu koji je sletio u naš svijet, u sve ono što smo tada nazivali „seoskim fudbalom”. I možda pogrešno izgovaramo njegovo neobično prezime, ali ne griješimo kada vrištimo tu svetu riječ: TRENERUUU!

-Kakve su prognoze za večeras? Zvezda-Milan?

-Samo sekund. Izvinite, možete kod kolege na drugi šalter? Ej pa… neki iks možda. Ja sam Grobar, al’ volio bih, znaš zbog koeficijenta? Dobri su i… nije ni taj Milan nešto posebno i ...

Ravnodušnost nestaje, lice mu se automatski mijenja dok govori o fudbalu. Totalna transformacija. Kao nekad, kao onda. Nešto kao kada Klark Kent postaje Supermen, kao da radna uniforma nestaje i opet ga vidim u trenerci, uz aut-liniju kako sa oduševljenjem viče „bravo, Behi, bravo majstore!”, a potom se okreće ka nama na klupi govoreći „ovaj mali je čudo, čudo!”. 

Ne, žar ne mogu da ugase treće smjene, naporna klijentela, rutinski zadaci.

Ne, ništa ne može jer fudbal sve to nekako pokrije.

I ne poznajem ga dovoljno, ne znam njegove privatne utakmice, ali vjerujem da se kao i svi mi često bori sa puno jačim protivnicima, nepravednim sudijama i agresivnim gostujućim navijačima. Okolnosti nas definišu. Donosimo odluke, snosimo posljedice. Realnost. Prosto je. Radi šta moraš. Novčić u zrak. Pismo-glava. Biraš stranu, dobiješ loptu. Smišljaš taktiku, igraš igru. Sat otkucava. Radi šta znaš. Čekaš priliku i kada se ukaže šutaš na gol. Ponekad promašiš okvir, ponekad uhvati golman. Nekad stativa, nekad prečka, zamalo. A ponekad, eto, uz hiljadu faktora sreće završi u mreži. I taman kad počneš da se raduješ, javlja se neko iz proklete VAR sobe. Bio je ofsajd! Sjeb. Saberi se i opet sve ispočetka. I opet grizi. I opet gradi igru. I opet čekaj priliku. Bez ikakve garancije da ćeš zabiti. Međutim, igrač si! Borba ti je u krvi, u kodu. Uvijek se nadaš, vjeruješ, ne prestaješ da igraš. Život. Jebi ga. Sam si. Kad je frka, nemaš kome da vikneš: TRENERUUU!

-Čekaj, ti sve ove godine… mislim, ne treniraš nikoga?

-Ne… bilo je nekih priča, zvali su, ali ništa od toga…

-Aha, aha… 

-Mislim, nisu se poklopile neke stvari i… tako. Skroz sam VAN fudbala. Eto. Čuvaj se. Vidimo se.

-E, važi. Ćao-ćao.

Dok su se klizna vrata za mnom zatvarala odzvanjalo mi je ovo „VAN fudbala“. Razmišljao sam kako bi bilo da je rođen negdje daleko odavde. Recimo u jednoj Argentini. Da li bi vodio neki Estudijantes pun mladih igrača na gostovanje ludoj Boki i oteo cijeli plijen u 90+? Ili recimo u nekoj manje fudbalskoj, a više pijanoj Škotskoj, gdje bi vodio neki Madervel na Ajbroks i izvukao pristojan bod? Kasnije sa igračima u pab. A možda mjesto rođenja s tim nema ama baš nikakve veze. Možda bi sve bilo isto. Ipak, mogu da ga zamislim i u Njemačkoj gdje je sve po pravilima službe. Kako vodi neki Hof ili Verder, kako ruši velike, kako mu nude novac da preuzme Bajern, a on ne želi iz principa. Ili u strastvenoj Primeri kako se s nekom Granadom bori za Ligu Evrope, a favoriti ga se plaše. Ili kod Žabara, sa nekom Fjorentinom ganja Ligu šampiona i potom Gazzetta dello Sport, paf, naslovnica! Ili da s nekim Blekburnom osvaja Čempionšip, pa se onda tuče za opstanak u Premijer ligi. Ne uklapa se u hladne britanske menadžere, ne želi da nosi odijelo i niko mu to ne zamjera.

I mogаo sam da ga zamislim svuda…. u bilo kom ćošku svijeta gdje god se kotrlja ta prokleta stvar… samo nisam mogao da ga zamislim VAN fudbala.

Zvuk zatvarnja vrata. Rikverc, pa prva. Izbacio sam lijevi žmigavac. Trebalo mi je još malo vožnje gradom. U lijevom retrovizoru sam još uvijek vidio benzinsku pumpu. U desnom se nazirao stadion našeg fudbalskog prvoligaša. Učinilo mi se da neko viče: TRENERUUU!

Autor: Siniša Balta